[You must be registered and logged in to see this link.]




Piše: Don Miguel Ruiz



ŽELIO BIH VAM ISPRIPOVIJEDITI STARODREVNU PRIPOVIJEST O

ČOVJEKU KOJI NIJE vjerovao u ljubav.



Bio je to običan čovjek, nalik vama i

meni, ali zbog svoga načina razmišljanja bio je osobit: mislio je da ljubav ne

postoji. Naravno, mnogo je toga iskusio pokušavajući pronaći ljubav i promatrao

je ljude oko sebe. Velik dio svoga života proveo je u potrazi za ljubavlju,

otkrivajući da ona ne postoji.

Kamo god išao, običavao je govoriti ljudima da ljubav nije ništa drugo nego

pjesnička izmišljotina, pa i religijska izmišljotina kojom svećenici pokušavaju

upravljati slabim ljudskim umom i navesti ih da vjeruju. Govorio je da ljubav

nije stvarna i da zbog toga ni jedno ljudsko biće nikada ne može pronaći ljubav,

iako može tragati za njom.

Taj čovjek bio je vrlo inteligentan i vrlo uvjerljiv. Pročitao je mnogo knjiga,

pohađao je najbolja sveučilišta i postao priznati znanstvenik. Mogao je održati

govor na bilo kojemu javnom mjestu, ispred skupine bilo kakvih ljudi, a njegova

logika bijaše vrlo snažna. Govorio je da je ljubav kao droga; daje vam osjećaj

uznositosti, ali stvara i snažnu potrebu. Govorio je da čovjek može postati jako

ovisan o ljubavi, ali što se dogodi kad ljubav ne dobijete u dostatnoj količini?

Upravo kao i u slučaju droge, svaki dan potrebne su vam stanovite količine.

Običavao je govoriti da je najveći dio odnosa između ljubavnika nalik odnosu

između ovisnika o drogi i onoga tko mu donosi drogu.

Onaj čija je potreba veća

nalik je ovisniku; onaj čija je potreba manja nalik je prodavaču droge. Onaj s

manjom potrebom jest onaj koji upravlja cijelim odnosom. Tu dinamiku lako je

uočiti, jer u svakome odnosu obično postoji onaj koji više voli i onaj koji voli

manje, koji jednostavno iskorištava prednosti koje mu daje ljubav njegova

partnera. Možete uočiti način na koji manipuliraju jedno drugim, njihove

postupke i reakcije, koji uvelike nalikuju postupcima i reakcijama ovisnika i

prodavača droge.

Ovisnik, onaj čija je potreba veća, živi u neprestanu strahu od toga da možda

neće moći dobiti sljedeću količinu ljubavi odnosno droge. Ovisnik razmišlja

ovako: »Sto ću učiniti ako me ona napusti?« Zbog toga straha ovisnik je jako

posesivan. »To je moje!« Ovisnik postaje ljubomoran i počinje zahtijevati, a sve

u strahu da neće dobiti sljedeću količinu droge. Onom osobom kojoj je droga

potrebna prodavač droge može upravljati i manipulirati tako što će joj davati

veće ili manje količine. Onaj čija je potreba veća predaje se potpuno i učinit će

sve što može da ga ne napusti onaj drugi.



Čovjek je svima objašnjavao da ljubav ne postoji. »Ono što ljudi nazivaju

'ljubavlju' samo je odnos straha koji se temelji na manipulaciji. Gdje je tu

poštovanje? Gdje je tu ljubav za koju oboje tvrde da postoji? Nema nikakve

ljubavi. Mladi parovi pred Bogom, pred svojim obiteljima i prijateljima daju

mnogo obećanja jedno drugome: da će zauvijek živjeti zajedno, da će se voljeti i

poštovati, da će si pomagati i u dobru i u zlu. Obećavaju da će voljeti i poštovati

jedno drugo i daju sve više i više obećanja. Zapanjuje to što oni uistinu i vjeruju

u ta obećanja. Ali nakon vjenčanja tjedan dana, mjesec dana poslije, nakon

nekoliko mjeseci - vidite da nisu održali ni jedno obećanje.



Umjesto ljubavi vlada rat za prevlast, da bi se vidjelo tko će kime upravljati.

Tko će biti prodavač, a tko ovisnik? Nekoliko mjeseci nakon vjenčanja uvidjet

ćete da je poštovanje na koje su se zaklinjali nestalo. Pojavili su se odbojnost i

emocionalni otrov, oni vrijeđaju jedno drugo, i taj otrov raste i raste, sve dok

jednoga dana ne shvate da niti ne znaju kad je prestala ljubav. Ostat će zajedno

jer se plaše biti sami, plaše se mišljenja i prosudba drugih ljudi, a isto tako plaše

se i svojih vlastitih prosudaba i mišljenja. Ali gdje je tu ljubav?«

Taj čovjek tvrdio je da je upoznao mnogo starijih parova koji su zajedno živjeli

trideset, četrdeset, pedeset godina, a koji su bili jako ponosni na to što su

proživjeti zajedno tako mnogo godina. Ali slušao ih je kako govore o svome

odnosu, a ovako su govorili: »Uspjeli smo preživjeti u braku«.



To znači da se

jedno od njih predalo drugome; ona je u određenom trenutku odustala i odlučila

prekinuti patnju. Onaj čija je volja snažnija, a potreba manja, pobijedio je u tome

ratu, ali gdje je tu onaj plamen što ga nazivaju ljubavlju? Jedno prema drugome

postupaju kao prema svome vlasništvu: »Ona je moja«. »On je moj.«

Tako je čovjek neprestano govorio o svim razlozima zbog kojih je vjerovao da

ljubav ne postoji; govorio je: »Ja sam kroz sve to već prošao. Više nikomu neću

dopustiti da u ime ljubavi manipulira mojim mislima i da nadzire moj život«.

Njegovi argumenti bili su sasvim logični, pa su njegove riječi uvjerile mnoge

ljude. Ljubav ne postoji.

Jednoga dana šetao je parkom, a na klupi je sjedila prekrasna žena i plakala.

Kad je vidio da plače, obuzela ga je znatiželja. Sjeo je pokraj nje i upitao je

može li joj pomoći. Upitao ju je zašto plače. Možete zamisliti njegovo

iznenađenje kad mu je rekla da plače zbog toga što ljubav ne postoji. Rekao je:

»To je neobično - žena koja vjeruje da ljubav ne postoji!« Naravno, želio je više

doznati o njoj.

»Zašto kažeš da ljubav ne postoji?« upitao je.

»Duga je to pripovijest«, odvratila je. »Udala sam se kad sam bila sasvim

mlada, prepuna ljubavi i iluzija i nade da ću s tim čovjekom podijeliti svoj život.

Zakleli smo se jedno drugomu na vjernost, da ćemo se poštovati i osnovali smo

obitelj. Ali uskoro se sve promijenilo. Bila sam odana supruga koja se brinula o



svojoj djeci i domu. Moj suprug nastavio je napredovati u karijeri, a uspjeh i

položaj izvan doma bili su mu važniji od obitelji. Više me nije poštivao, a i ja

sam izgubila svoje poštovanje prema njemu. Ranjavali smo jedno drugo; u

jednom trenutku otkrila sam da ga ne volim i da ni on ne voli mene.

Ali djeci je bio potreban otac, i to je bila moja izlika da ostanem i da dam sve

od sebe kako bih ga podupirala. Sada su djeca odrasla i otišla su svojim putem.

Više nemam nikakve izlike da ostanem s njim. Nema poštovanja, nema blagosti.

Znam da kad bih čak i pronašla koga drugoga, sve bi bilo isto, jer ljubav ne

postoji. Nema smisla tragati za nečim što ne postoji. Zbog toga plačem«.

Budući da ju je sasvim dobro razumio, zagrlio ju je i rekao: »U pravu si; ljubav

ne postoji. Mi tragamo za ljubavlju, otvaramo svoje srce i postajemo ranjivi, a

pronalazimo samo sebičnost. To nas boli čak i kad mislimo da neće boljeti. Nije

važno koliko mnogo odnosa imamo; uvijek se događa isto. Zašto bismo uopće i

tragali za ljubavlju?«

Bili su vrlo slični, pa su uskoro postali jako dobri prijatelji. Bio je to prekrasan

odnos. Poštovali su jedno drugo i nikada se jedno prema drugome nisu odnosili s

prezirom. U svemu što su zajedno radili bili su sretni. Nije bilo nikakve zavisti

ni ljubomore, nije bilo pokušaja nadziranja ni posesivnosti. Taj se odnos

neprestano razvijao. Voljeli su biti zajedno, jer kad su bili zajedno, dobro su se

osjećali. Kad nisu bili zajedno, nedostajali su jedno drugomu.

Jednoga dana, dok je muškarac boravio izvan gradu, na pamet mu je pala

sasvim čudnovata misao. Razmišljao je: »Hm, možda je to što osjećam za nju

ljubav. Ali toliko se razlikuje od svega onoga što sam osjećao do sada. Nije to

ono što opisuju pjesnici, nije to ono što tvrdi religija, jer ja nisam odgovoran za

nju. Ništa joj ne oduzimam; nemam potrebu da se brine za mene; nemam je

potrebu kriviti za svoje teškoće, a nemam ni potrebu govoriti joj o njima.

Zajedno nam je jako dobro. Uživamo jedno u drugome. Poštujem njezin način

razmišljanja, kao i njezine osjećaje. Ona me ne dovodi u neugodne situacije,

uopće me ne zamara. Nisam ljubomoran na nju da se druži s drugim ljudima; ne

zavidim joj kad ima uspjeha. Možda ljubav zapravo i postoji, ali to nije ono što

svi misle da ljubav jest«.

Jedva je čekao da se vrati kući i razgovara s njom, Da joj ispripovijedi svoje

čudnovate misli. Čim je progovorio, rekla je: »Točno znam o čemu govoriš. I

meni je slična zamisao pala na um, ali nisam ti je željela povjeriti jer znam da ne

vjeruješ u ljubav. Možda ljubav uistinu i postoji, ali to nije ono što smo mislili

da jest«. Odlučili su postati ljubavnici i živjeti zajedno, a čudno je to da se ništa

nije promijenilo. I dalje su poštovali jedno drugo, podupirali su se, a ljubav je

rasla sve više i više. Njihova srca pjevala su pjesmu ljubavi čak i zbog

najjednostavnijih stvari, jer su bili jako sretni.



Srce toga čovjeka bilo je toliko prepuno ljubavi koju je osjećao, da se jedne noći

dogodilo čudo. Promatrao je zvijezde i pronašao najljepšu zvijezdu, a njegova

ljubav bila je velika toliko da se zvijezda počela spuštati s neba i uskoro se našla

u njegovoj ruci. Tada se dogodilo drugo čudo - njegova duša stopila se s tom

zvijezdom. Bio je beskrajno sretan i jedva je dočekao da se susretne sa ženom i

spusti joj zvijezdu u ruke, da bi joj dokazao svoju ljubav. Tek što je spustio

zvijezdu u njezine ruke, ona je osjetila tračak sumnje. Ta ljubav bila je jako

neodoljiva, ali u tome trenutku zvijezda je skliznula iz njezinih ruku i razbila se

u milijun komadića.

Sada jedan stari čovjek hoda svijetom zaklinjući se da ljubav ne postoji. A

jedna prekrasna starica u svome domu čeka muškarca, tugujući za rajem što ga

je nekada držala u rukama, ali ga je ispustila zbog jednoga jedinog trenutka

sumnje. To je pripovijest o čovjeku koji nije vjerovao u ljubav.

Tko je pogriješio? Želite li pogađati što je pošlo po zlu? Pogriješio je muškarac

misleći da ženi može predati svoju sreću. Zvijezda je bila njegova sreća, a on je

pogriješio stavljajući je u njezine ruke. Sreća nikada ne dolazi izvana. On je bio

sretan jer je iz njega izvirala ljubav; ona je bila sretna jer je iz nje izvirala ljubav.

Ali tek što ju je on učinio odgovornom za svoju sreću, ona je razbila zvijezdu,

jer nije mogla biti odgovorna za njegovu sreću.

Koliko god ga žena voljela, nikada ga nije mogla usrećiti, jer nikada nije

mogla spoznati što se krije u njegovoj glavi. Nije mogla znati što on očekuje, jer

nije poznavala njegove snove.

Ako uzmete svoju sreću i stavite je u nečije ruke, ona će se razbiti prije ili

poslije. Ako svoju sreću pružite komu drugomu, ta je osoba uvijek može

odnijeti. Ako sreća može doći samo iz vaše nutrine, a posljedica toga je vaša

ljubav, to znači da ste vi odgovorni za svoju srećuu. Mi nikada nikoga ne

možemo učiniti odgovornim za našu sreću, ali kada se u crkvi obavlja vjenčanje,

tada se najprije izmijene prsteni. Mi stavljamo svoju zvijezdu u ruke one druge

osobe očekujući da će nas ona usrećili i da ćemo mi usrećiti nju. Bez obzira na

to koliko voljcli nekoga, nikada nećete biti onakvi kakvima vas želi ta druga

osoba.

To je pogreška koju najveći dio ljudi učini odmah na početku. Svoju sreću

temeljimo na svome partneru, na taj način ne možemo uspjeti. Dajemo mnoštvo

obećanja koja ne možemo održati, i time sebe predodređujemo za neuspjeh.



Izvor:[You must be registered and logged in to see this link.]