Bio jednom jedan seljak koji je teško radio na njivi i uzdržavao porodicu. Jednog dana kroz um mu prođe misao da mora biti nešto što je vrijednije od ovoga što radi. I ko nekim čudom kraj njega bijaše nevidljivo biće koje je prepoznalo potencijal koji leži u tom čovjeku i odluči mu se pokazati. No, za svaki slučaj, uzeo je tijelo askete i materijalizovao se ispred seljaka. Čim ga je vidio seljak pade ničice ispred njega i pokloni mu se.

"O veliki Sadhako, molim te umilosti me i daj mi tehniku kako da spoznam višu svrhu?" reče seljak bez daha.

Asketa ga pogleda i reče: "Dobro. Daću ti tehniku koju ćeš redvno upražnjavati i s kojom ćeš upoznati višu svrhu života."

Asketa mu da tehniku i reče mu kako da je upražnjava i da dalje radi u polju kao što je radio i izdržava porodicu radom i da će ga milost života stići jako brzo i da će spoznati svrhu života i samim tim svoju svrhu.

I tako prođoše godine. Seljak je vrijedno radio u polju, prodavao proizvode u gradu i sa tim uzdržavao porodicu. Svaki dan je radio tehniku koju mu je dao Asketa i vremenom upoznavao dosta ljudi koji su također radili neke svoje tehnike i imali učitelje. Svako malo je čuo kako se neko zamonašio ili je otišao na Himalaje ili da je napustio život kakav je vodio. Vremenom i sam je postao ubijeđen da on sam mora napustiti život koji je vodio u potrazi za Probuđenjem i spoznajom i polako je smišljao način kako da to saopšti porodici.

Njegove misli i emocije došle su do nematerijalnog bića koje se ponovo materijalizovalo ipred njega, ali bez cilja da utiče previše na njegovu odluku. Tako da je izabrao tijelo putujućeg monaha.

Pokusao je na vrata i seljak mu ih je otvorio. Kada je ugledao monaha požuri u kuću da mu udjeli milostinju, kao što su nalagala pravila. No, monah to ne htjedoše uzeti. Zamiolio ga je da ga pusti u kući da malo propričaju. Kada su sjeli monah mu reče da je ugledao znak iznad njegove kuće koji je morao sljediti i koji mu je rekao da je u toj kući veliki mudrac. Naravno seljaku bijaše drago zbog toga znaka iako ga sam nikada nije ugledao.

Monah uvidjevši da je njegova hvala pogodila cilj, zapita seljaka: "Koja je tvoja praksa, dobri čovječe, što radiš i kako to radiš?"

Seljak mu reče kako mu je njegov učitelj dao tehniku meditacije i kako ne smije da puno priča o tome, ali mu ukratko objasni što je to što radi ne iznoseći detalje. I kako se njegove spoznaje produbljuju te da je odlučio da se povuče i napusti porodicu i nađe svog učitelja kako bi mu se pridružio.

Monah mu reče: "Nije tvoj učitelj tamo negdje, on je tu sa tobom. Duboko u tebi. I ne želi da ideš bilo gdje jer cilj si ti sam sebi. Sve što tražiš je baš ovdje i sada. I ne moraš to tražiti na nekom drugom mjestu."

No seljaku to ne dade mira i on reče monahu: "Slušaj valjda ja znam što je najbolje za mene. Moje prakse su mi podigle svijest i ja sada znam da moram da napustim sve i da odem u potragu za mojim učiteljom i da mu se poklonim i služim ga vječno. To je ono što sam odlučio i što osjećam da je najbolje za mene."

Vidjevši da seljak misli da je u pravu monah odluči da se povuče i pusti ga njegovim utiscima da ga vode i da prođe obuku na teži način. Pozdradio se sa njim i na izlasku mu dao blagoslov da što prije nađe ono što traži.

Drugi dan seljak je donio odluku i saopštio je porodici. U kući nastade kuknjava i zapomaganje. No, nije se obazirao na to. Pokupio je par komada odjeće i nešto hrane i zaputio se na put.

Obišao je sva svetilišta za koje je znao ili čuo, svratio u ašrame na svom putu, upoznao se sa mnogim tragaocima i učiteljima, ali nije nalazio svo učitelja koji ga je inicirao.

Polako su prolazile godine i on je bio sve manje ubijeđen da je njegov učitelj uopšte živ. Te naposljetku odluči da se vrati kući žalostan i tužan.

Kada je došao na vrata kleknuo je i molio ih da mu oproste što ovi i učiniše i prihvatiše ga nazad da živi i radi sa njima.

Ono što je primjetio da su svi meditirali i bavili se poslom koji su radili, da su svi ukučani bili radosni i otvoreni prema njemu. Te naposljetku upita ženu o čemu se radi.

"Kada si otišao, onaj monah se vratio da proba da te odgovori od ludosti koju činiš i pošto te nije našao proveo je sa nama nekoliko dana pomagajući nam da se prilagodimo na novonastalu situaciju. U tih par dana, na neki čudan način djelovao je na sve nas. I mi smo odlučili da prihvatimo učenje koje je on učio i da tražimo njegovu milost da nas udostoji toga. I on je pristao. Dao nam je tehnike, učenje i rekao da je probuđenje baš tu gdje smo sada, i da je ono dostupno. Da ne trebamo ići bilo gdje, tražiti bilo kakvog učitelja jer ono što želimo je u nama, kao što je u svakom učitelju i svakom čovjeku oko nas. I da svakodnevni život prihvatimo kao najbolju praksu. Poslušali smo ga i vremenom se to pokazalo tačnim. Kao što vidiš živimo lagodno i ljepo, imamo sve što nam treba i naš rad u polju ne zahtjeva više od dva tri sata rada. Možemo platiti one koji žele da rade i oni nam pomažu u obrađivanju polja. Svakim danom smo imali sve više. Svakim danom i svakom meditacijom spoznavali smo da smo mi ti koji određuju svoje unutrašnje stanje i svoj svakodnevni život. Taj isti monah nas je posjetio nakon par godina i dao nam upute kako da materijalizujemo sve što želimo da živimo kao dodatak načoj praksi meditacije. Od tada sve ide nabolje i svi četvero smo doživjeli ono za čim si ti otišao u potragu." reče mu žena.

Seljak se osjeti tužnim što nije poslušao monaha i zamoli ih za oprost i da mu dopuste da radi u polju kao običan radnik za koji će biti plačen onako kako oni plačaju ostale radnike. Iako žena nije htjela to, ipak je prečutala i dopustila mu njegovu želju.

Seljak je počeo da radi i upražnjava dalje svoju sadhanu i svakim danom osjećao se novijim, svježijim i da je baš tu gdje želi da bude.

Nakon par mjeseci ispred njega se pojavi onaj monah.

"O, vratio si se" reče mu radosno. No seljak nije smio da ga pogleda u oči zbog sramote koju je osjetio. "Ne mora te biti sramota, samo si trebao da spoznaš da je sve što tražiš u tebi, ne na Himalajima ili ašramima i da to ne mora biti tvoja karma."

"Molim te poduči me. Poduči me da sebe prihvatim ovakvim kakav jesam. Znam da neću doživjeti probuđenje jer ga nisam zaslužio i da sam na sebe navukao lošu karmu."

Monah ga pogleda i reče: "Niti si navukao karmu, niti si nedostojan za probuđenje. Ono nema veze sa tvojim umom i tvojim željama. Ono je tu u svakom momentu, samo tebe nema da bi to uvidio. Ti Jesi što god činio i sve je odraz tebe. Svaka misao, svaka emocija, sve pokazuje tebe u svakom monetu. I zato ti nemam što dati, sem ovoga. Probuđenje nije ništa što je različito od tvog ja koji je prisutan u tebi sada i koji se pokazuje kao neko ko nije sklon promjeni jer ono je posmatrač. Ono je Svijest koja me vidi, koja me doživljava, koja me sluša i koja samnom priča. Ono je sveprisutno u svakom momentu i ti si je svjestan samo što ne znaš kamo da gledaš. U stvari bilo bi pogrešno reči da to nisi ti, jer to Jesi ti u svakom momentu života, u svakom udahu i izdahu i svakom pokretu Ti Jesi ta Svjest."

U tom momentu pokraj njih dvoje prođe zmija i seljak zamahnu motikom da je prepolovi. I dok je podizao motiku spremajuđi smrtonostni udarac on shvati. Spozna sebe. Suze mu krenuše na oči.

"Potrošio sam cijeli život, prošao cijeli svijet u potrazi sa sobom i na kraju sebe nađem u onom što sam nabolje radio, na istom polju na kojem sam odrastao i sa kojeg sam otišao." Spustio je motiku i okrenuo se ka monahu, a umjesto njega stajao je Asketa nasmijan i svjetlom okružen. Seljak mu se poklonio.

"Idi sada svojoj porodici, idi i uživaj u onom što jesi. Trenutak spoznaje koji si imao moraš produbiti i konkretizovati u životu. A tvoja porodica i prijatelji će biti najbolje ogledalo tvog dostignuča. Cijeli život će ti postati ogledalo u kojem ćeš sebe prepoznavati i shodno tome upoznavati. Nemam šta više da ti dam. Sem svoje milosti da probuđenje produbiš do kraja."

Kako je to rekao, ponovo je nestao ostavljajući seljaka da napokon iživi ono što jeste baš tu gdje se nalazi.


izvor:[You must be registered and logged in to see this link.]